posao od kuće
Dugo ne bijah tu...
Ako još itko od dragih ljudi posjećuje ovaj blog, a pritom zna za neki posao koji se može obavljati od kuće, pls, dajte neki link ili slično.
Zahvalna beskrajno!!!
mirna
Pokušat ću zaspati otvorenog prozora i razvijati emotivni otpor spram napasnih misli i zamisli prema ugnjetavačima mog sna.
tu i tamo...
Uf, baš me predugo tu nema. Ne mislim pritom kako su ljudi nemilosrdno uskraćeni za moja laprdanja. Ali, nekako mi izmiče vrijeme, a kako sam i dalje predanija fotografiji negoli ijednom drugom hobiju (uključujući i bloganje), paljenje računala se uglavnom svodi na tu mi strast.
No, ako ipak nekoga možda zanima: zdrava i sretna!
Svima dragima u ovoj dimenziji želim lijepo i mirno ljeto!
Dobrodošlica
Učim pristupu blogu jednu jako dragu ženu i pri tom joj želim od srca dobrodošlicu u našoj sferi!!!!
02.05.2009. u 21:34 | 1 Komentara | Print | # | ^tu sam...
Ne, nije odlazak, samo malo duža stanka... Hvala svima koji se pitaju gdje sam... Živa i zdrava, hvala Bogu...
Vraćam se odmah!!! :)
VRIJEME JE
02.12.2008. u 23:20 |
10 Komentara |
Print |
# |
^
Odgoj VS neodgoj i obrnuto
Draga Danijela mi je i danas podastrla dobar link. Na temu je odgoja, zapravo, neodgoja današnjih klinaca. I naravno, proslijedila sam ga svim roditeljima iz adresara. I naravno, odmah smo na chatu upustili se u raspravu što jest, što nije, kako je treba, a kako je krivo, tko je u pravu (ja sam u pravu!)... I naravno, ne mislimo svi isto. I gle zanimljivosti! Neke su se raspravice završile čak i bez uobičajenog pozdrava na odlasku svakog za svojim poslom!
Došla su neka čudna vremena...
Kao samohrani roditelj imam neveselu priliku suočavati se s lošim pristupom drugog roditelja koji fizičku nenazočnost kompenzira kroz dragocjene darove, popuštanja u svemu, bez zadrške. Zahvalna Bogu zbog razumnosti mile mi Najdraže, rijetka sam u takvoj situaciji koja nisam dovedena u priliku razvijati takmičarski duh i pokušavati parirati dobronamjernom, ali nepromišljenom exu, dovodeći time i vlastiti nam budžet u pitanje.
Tema linka nisu nužno djeca razvedenih roditelja, ali inačice roditeljske bedastoće, primjećujem, primjenjuju se i u prirodnoj i neprirodnoj zajednici.
Došla su neka čudna vremena...
Današnja polemika s jedinim od sugovornika po pitanju doljnjeg linka završila je njegovim zaključkom kako su djeca danas pametnija nego nekad (????!!!!) i samim tim, treba ih tretirati drugačije, sve im omogućiti... Hm... Ne mislim da sam se rodila nimalo tupavija od Najdraže i njenih vršnjaka. To što im činimo dostupnim sve što nas okružuje, a time i ne baš bezopasne informacije na koje smo navikli, pa ni ne primjećujemo kako naša djeca postaju naviknutija na njih više od nas samih, ne znači kako je njihova zrelost bliska našoj pa znaju razvrstati podatke o burzama, nasilju, kontracepciji, ekološkim katastrofama... Nekad ni sama ne znam u koji pretinac što ubaciti...
Širokogrudno i nadmeno omogućavamo im dostupnost svega bez zadrške, dok, u drugu ruku, osakaćujemo ih u prostoru nekih sasvim suprotnih, a toliko dječjih potreba koje vrište od straha zbog izumiranja...
Došla su čudna vremena...
Nostalgično gledam u svoje djetinjstvo, u prijateljstva koja smo uzgajali, igre kojih smo se igrali, krvave laktove obljepljene flasterima, krošnje u kojima se skrivasmo, klikere zbog kojih su mi uvijek nokti bili crni. Često čeprkam po sjećanju i prepričavam Najdražoj... Pokušavam prenijeti, zaraziti... Ide mi! Ali se činimo posljednjim Mohikankama našeg malog mista...
Ufff, skrenuh misao u sasvim drugom pravcu. Valjda to dođe s 40. Napunila jubilarac prekjučer :)
Svejedno: tko svrati, ima preporuku ovog dolje.
Došla su čudna vremena...
http://artofmanliness.com/2008/06/03/quit-coddling-your-kids/
Ne sudi nam, Gospodine, po (ne)djelima našim...
Tragedije kod nas, kako god se uzme...
Jednu od ubijenih djevojaka sam poznavala na određeni način... Povraćalo mi se od saznanja o dogođenom...
Kao roditeljica, ne mogu izbjeći zamisliti kako li je toj prejadnoj majci... tom sirotom ocu... Potpuno postaje nebitno tko su, jesu li, što su... Neka im Gospodin bude na pomoći...
Držim se djelomičnim krivcem u ovom društvu jer malo činim za opću dobrobit... Ne znam kako bih, jer redovito bivam ukorena kako sam "neprilagođena vremenu" i "bajam bajke"...
Neka nam svima bude blag i milostiv Gospodin i neka nam ne sudi po (ne)djelima našim...
još jedan kraj
Večeras svratih tu i ugledah Mangin oproštajni komentar...
Ističem kako sam njegov blog pratila sa iznimnim zanimanjem, a nadasve poštovanjem.
U sirotoj nam domovini, gdje se nemilo premlaćuje sve živo, s pravom i bez prava, automobili dižu u zrak, puca se kad se kome, gdje i u koga prohtije, a počinitelji plaze mirna i hladna srca između nas, imati transparentnu hrabrost kao što je ima Manga, ne sreće se baš na svakom koraku.
Imati hrabrost, a nemati srce...
Imati hrabrost, a nemati pamet...
Krcata nam galaxija takvih...
Upravo je zato Manga jedinstven: hrabrost, srčanost i pamet u savršenom suživotu. Trosjtvo tih darova izvanredno je koristio u pisanoj formi, prvo na blogu 012 station (blog.hr), a zatim na blogu 012 station (bloger.hr). Britak. Jasan. Besprijekorno argumentiran... Domoljub.
I odlučio prestati.
Neopisivo mi žao. Neopisivo. Ali potpuno razumijem.
Evo ti, Manga, moj skromni darak za napisano:
A što drugo dati "čoviku od zvizda"?!
neki krajevi
Prijateljica mi je neki dan "spočitala" kako dugo vremena nisam ništa napisala na blogu. Nisam mogla vjerovati kako ikoga zanima ono što pišem. Iako, postoje ljudi koje, doduše, zadnje vrijeme nešto rijeđe, nastojim pratiti i ostaviti trag posjete u njihovim komentarima, pa i ti isti svrate do mene. Ne držim se zanimljivim "piscem" poput mojih favorita kao što su npr. Brod u boci, 012 Station, Herostrat, Photopublika i još neki. No, ipak, moju Danijelu zanima što će slijedeće izbaciti moja tipkovnica :)
Ovaj napis posvećujem nekim krajevima koji se događaju ovih dana ili su se dogodili u relativno bliskoj prošlosti, a na neki način su ostavili tragić:
1. Izložba (23. kolovoza - 6. rujna)
Zaista sam rijetko tu. Mislim da već jednom napisah kako me je fotografija potpuno obuzela i u njoj provodim veliki dio slobodnog vremena. Potaknuta nagovorom jednog net-poznanika, učlanih se na stranicu Fotozine, i započeh tu svoje prvo javno izlaganje :) i nedugo nakon prve objavljene fotografije, iznenadih se količinom srčane prihvaćenosti već dobro ustoličenih članova kojih je ogroman broj na rubu profesionalizma, a vjerujem kako neki od njih to i jesu. To spominjem kao jedan od poticaja za pristanak na sudjelovanje na skupnoj foto-izložbi. Iako, kad ne bi bilo frendice (do čijeg mišljenja po pitanju mojih uradaka zaista držim budući se radi o akademskoj slikarici) koja me umalo bez pitanja prijavila na istu, sumnjam kako bi moji sumještani uopće vidjeli čime se bavim kad nisam majka i nisam na poslu :) U svakom slučaju, kritike po pitanju mog sudjelovanja su bile izvanredne i to ne samo od meni sličnih amatera, već i od ljudi kojima je struka bilo koja vrsta umjetnosti.
Evo par izloženih:
U subotu je bio kraj izložbe.
E, da! Jedna je čak i prodana!!! :))))
2. Ljeto
Dočekah, ipak još uvijek zdrave pameti, kraj ljetnog ludila. Nije završilo u cjelosti, ali je barem prestalo sa onim što me čini ne voljeti ga kao nekad. I sad je rujan, dio ljeta kojeg sam oduvijek najviše voljela. I baš nas krenulo, što vrućine, što toplo more... kad ono, Najdražu od subote odvalila viroza i visoka temperatura nam ne da disati. Žao mi i pomisliti kako je vjerojatno završilo ovosezonsko kupanje... Baš sad kad je najljepše... No, što je - tu je. Samo zdravlja!
3. Dino Dvornik
I njemu je došao kraj... Žao mi svakog tko umre mlad, pa tako i njega. Mislim da je HR glazbena scena, koju su preplavili kojekakvi šundaši lošeg ritma i još lošijeg glasa, a koji se besramno nazivaju njegovim kolegama, ostala bez uistinu izuzetnog glazbenika osobite ritmičnosti i vokala. Neka mu dobri Gospodin bude milostiv...
4. Razredna nastava
Još u lipnju je došao kraj školske bezbrižnosti. No, ljeto nas je ipak održavalo uljuljanima, dok smo se, pak, 1. rujna potpuno osvijestile. Ili onesvijestile. Kakogod. Od ove školske godine, ulaskom u peti razred, nastupa vrijeme ozbiljnosti školovanja. Knjige su teže nego što su bile, već dovoljno opsežan školski program čini se još opsežnijim... Nadam se da Najdraža ne osjeća moju tremu...
Kraj.